utorak, kolovoz 5, 2008
Počelo je prije malo manje od godine dana kad sam bila još samo jedna mala djevojčica…Što se sve može promijeniti kad u tvoj život uđe netko poseban nisam znala, ali sada znam….Kao i svi drugi sanjala sam o svom princu, princu iz bajke kojih sam se načitala kao djevojčica.Možda baš onda kad sam mislila da mene nitko ne može voljeti, pojavio se on,stisnuo moju ruku i tad sam saznala da postoji ljubav na prvi pogled…Nisam mislila da će jednom biti moj,bilo bi to previše,ali sam znala da postoji,već je tako bilo ljepše, no nešto mu se na meni svidjelo, kaže da sam slatka kad pričamo o tome…I tako je to počelo,dan za danom,mjeseci, sad je skoro godina, a ja se osjećam gotovo odraslo.Bez njega se ne bih nikad tako osjećala,naučio me puno stvari iako on sad u to neće povjerovati,pokazao mi je da i mene netko može voljeti,otkrio mi je kako mi to kažemo čaroliju ljubavi…Ljubav i jest čarolija...Još i danas,nakon 11 mjeseci ja osjećam one leptiriće ko i kad me prvi put poljubio, vidim onaj sjaj u njegovim okicama i znam da još dugo želim biti samo njegova…On je poseban, drugačiji, on je moj, osjećam trenutke kad misli na mene i veselim se svakom susretu s njim…Što to on ima,a drugi nemaju?!Nešto u tim svojim smeđim okicama,neku čaroliju ili pak nešto magično…Često me ulovi da ga gledam u oči,vjerojatno se pita i o čemu tad razmišljam…Razmišljam o svemu,baš o svemu i o svojoj neizmjernoj sreći što ga mogu gledati u te prekrasne oči…Razmišljam o trenutku…Razmišljam o nama…Razmišljam o budućnosti,našoj budućnosti…Divim mu se što je izdržao sa mnom do sad jer se neću zavaravati i reći da sam jednostavna,mnogo puta sam ga povrijedila,pokazala nepovjerenje i bila uzrok njegove nesreće…Žalim zbog ružnih trenutaka, zbog tuge i boli…Suza…Žalim…Sve moje neprospavane noći nose jedno iskustvo...Ne zamjeram mu ništa,njemu se nema što zamjeriti jer je dobar,najbolji…Ne želim da ga boli jer i mene onda boli…Boli me kad se ne javlja, ali spremna sam prihvatiti sve što on želi.Nekad u prošlosti bila sam drugačija,ne bih se mijenjala ni za koga, on je uspio iz mene izvući ono nešto, potrebu da razmislim, popustim, oprostim i nadasve bitno da naučim reći oprosti…Nije mi teško reći mu oprosti,njemu ne…S njim mi ništa nije teško…Volim ga sanjati, maštati o njemu i razmišljati o trenutcima koje smo proveli zajedno…On je jedno posebno biće, teško ga je ne voljeti…Ja ga volim više od sebe, više no što sam ikad mislila da mogu, mislila sam da takva ljubav postoji samo u filmovima, ali ne, ona je moja stvarnost i moja budućnost…
Za životnu stazu
ne postoji vodič
svaka je neispitana, neponovljiva...
Rijetko donosi ljude poput tebe
uvijek nasmijane, vesele a ipak...
s ogromnim životnim iskustvom
za cijeli vlak ljudi a ne samo
za jednu osobu...
Tada je teško pronaći riječi
a onih pravih je tako malo
pa se ni ne trudim naći ih
jer ti i sam znaš
koliko ti sreće želim
koliko mi značiš i ...
koliko,koliko te VOLIM!!!
ponedjeljak, srpanj 21, 2008
U slutnji u cežnji
daljine daljine
u srcu u dahu
planine planine
malena mjesta srca moga
spomenik Braca Imotskoga
i bljesak slavna šestopera
i miris, miris kalopera
Tamo, tamo da putujem
Tamo, tamo da tugujem
Tamo, tamo da putujem
Tamo, tamo da tugujem
Da cujem one stare basne
da mlijekom plave bajke sasnem
da više ne znam sebe sama
niti ima l' bola u maglama
Tamo, tamo da putujem
Tamo, tamo da tugujem
Tamo, tamo da putujem
Tamo, tamo da tugujem
Tamo, tamo da putujem
Tamo, tamo da tugujem
Tamo, tamo da putujem
Tamo, tamo da tugujem...
Crvena jabuka
četvrtak, srpanj 10, 2008
Teško je izgubiti nekog kog voliš...
ostaje samo mrak, praznina i tama...
oči teške od suza,
tupa bol u prsima...
I vječno pitanje,
zašto?
jesam li mogla što promijeniti?
je li moglo biti bolje?
sad kad sam pametnija znam da jest...
zašto nakon jednog sretnog trenutka dođu tisuće tužnih
i još veće pitanje,
kamo je nestala ljubav?
Još uvijek te volim
volim te kao i prvog dana,
bila je to ljubav...
ljubav na prvi pogled...
imali smo nešto posebno,
razumjeli smo se pogledom,
a danas ni riječi nisu dovoljne...
I možda te nisam još izgubila,
ali te gubim...
Sve ono naše postaje tama...
ti i ja polako nestajemo u daljini,
a i dalje se svađamo....
zašto?
zašto?
zašto?
Ne želim te sasvim izgubiti...
Ako već nisam...
Rekao si da više ništa neće biti isto,
možda i neće,
ali možda je meni i ono što je ostalo dovoljno...
Sad kad pišem ovo
svjesna sam da sam pogriješila,
no ne mogu ništa...
ti se ne želiš javiti...
možda jednom hoćeš...
možda smo oboje pogriješili...
no je li to dovoljan razlog
da sve bacimo u vjetar....
da deset mjeseci pretvorimo u kapi kiše
kojih se kasnije nitko i neće sjećati?
Možda ne mogu ispuniti sve ono što od mene očekuješ,
možda ne mogu ni dio....
ali voljela bi opet probati...
i opet i opet i opet...
jer ne želim da mi bude žao,
moja je ljubav velika,
no ne mogu ja samu sebe voljeti
trebam tebe....
da,tebe...
I opet priznajem da sam pogriješila,
da,jako sam pogriješila,
možda oprosti nije dovoljno,
možda ne možeš više opraštati...
Ne krivim te,
ali bar pokušaj,
za sjećanje na sve ono što smo imali...
nedjelja, lipanj 8, 2008
Ništa drugo osim: VOLIM TEEEEEEEEEEEEEEE SANDROOOO!!!
utorak, svibanj 27, 2008
Mislim na tebe
Dok jesen topi osmijeh ljeta
I vlažnim trgom vjetar šeta
Mislim na tebe
I dok misli bježe
Kad malo toga još nas nečim veže
I dok sa svoda zvijezda pada
Mislim na tebe i tada.
Tvoje su riječi
Ko noć što sja u staroj luci
K'o kišna kap na mojoj ruci
Mislim na tebe.
Pamtim tvoje oči
Kad sve što traje neka sjeta smoči
I kad me izda svjetlost grada
Mislim na tebe i tada.
Mislim na tebe kad je vrijeme loše,
Kad se bez mjere neke riječi troše
I dok se kućom šulja gusta tama
I dok me motre slike s trošnog rama.
Na tebe mislim i kad valja leći,
Dok vjetar ljulja zadnji sjaj u svijeći.
Mislim na tebe
I kad me večer tugom zbuni
Uz tanku kavu s velom sumnji
Mislim na tebe.
I kad ptice prhnu,
Čak i kad misli gube svaku svrhu
I kad me umor posve svlada
Mislim na tebe i tada
I tada, i tada…
ponedjeljak, svibanj 26, 2008
Zbog čega mi je sve žao je teško napisati u ovih par redova...
Žao mi je zbog tvoje neprospavane noći,
voljela bih da mogu ispraviti sve svoje pogreške,
da mogu vratiti vrijeme,
ponovno proživjeti neke trenutke...
Voljela bih da mogu ja proživjeti tvoju bol...
Da mogu plakati i za tebe...
Želim da budeš sretan,
želim da budemo sretni zajedno,
ne želim biti bez tebe,
bez naših trenutaka
bez svega ovoga našega...
NE ŽELIM...
VOLIM TE
OVE NOĆI
Ove noći mogu napisati najtužnije stihove.
Napisati na primjer: "Noć je puna zvijezda,
trepere modre zvijezde u daljini".
Nocni vjetar kruži nebom i pijeva.
Ove noći mogu napisati najtužnije stihove.
Volio sam je, a katkad je i ona mene voljela.
U noćima, kao ova, držao sam je u svom naručju.
Ljubio sam je, koliko puta, pod beskrajnim nebom.
Voljela me je, a katkada sam i ja nju volio.
Kako da ne ljubim njene velike nepomične oči.
Ove noći mogu napisati najtužnije stihove.
Pomisao da je nema. Osjećaj da sam je izgubio.
Slušati beskrajnu noć, bez nje još beskrajniju.
I stih pada na dušu kao rosa na livadu.
Nije važno što je moja ljubav nije mogla zadržati.
Noć je zvjezdana i ona nije uz mene.
I to je sve.U daljini netko pijeva. U daljini.
Moja je duša nespokojna što ju je izgubila.
Kao da je želi približiti moj je pogled traži.
Moje srce je trazi, a ona nije uz mene.
Ista noć odjeva bjelinom ista stabla.
Mi sami, oni od nekada, nismo više isti.
Više je ne volim, zaista, a možda je ipak volim.
Tako je kratka ljubav, a tako dug zaborav.
Jer sam je u noćima, kao ova, držao u svom naručju,
moja je duša nespokojna što ju je izgubila.
Iako je ovo posljednja bol koju mi ona zadaje,
i ovi stihovi posljednji koje za nju pišem.
Pablo Neruda
subota, svibanj 24, 2008
Zato što je poseban...
U njegovim očima pronalazim ono što nitko drugi nema,
on je tu kad nikog drugog nema,
on mi daje bezbroj novih prilika,
iako sam već bezbroje prokockala,
i dalje mi vjeruje,
i dalje me voli,
budim se s njim u mislima,
odlazim spavati misleći na njega...
Nikad nisam vjerovala u prinčeve i
kraljeviće
iz bajki, samo sam im se divila...
Dok nisam upoznala njega,
mog princa,
moju sreću,
moj cijeli svijet,
čovjeka koji poljupcem budi sve u meni...
Nema riječi koje bi mogle
pokazati ovo što osjećam prema njemu,
to mu mogu pokazati samo kad sam s njim...
Zahvaljujem mu,
na svim pruženim prilikama,
na svakom poljupcu,
na svakom novom našem susretu...
Volim ga zbog njegove jednostavnosti,
zbog njegovog prekrasnog glasa,
zbog toga što je on savršen u mojoj glavi...
Otkrio mi je svjetove koje nisam poznavala,
pokazao mi je prave osjećaje...
Pokazao mi je što znači voljeti,
nikada mu neću to moći vratiti u dovoljnoj mjeri,
nadam se da ćemo biti zajedno još toliko dugo da
mu pokažem sve što osjećam,
da mu zahvalim zato što me voli,
da mu napišem bezbroj pjesama,
i da s njim proživim još bezbroj prekrasnih trenutaka....
poput onih koje smo imali do sad....
SANDRO, JEDNO VELIKO HVALA ZA TO ŠTO POSTOJIŠ,ŠTO MOGU BITI KRAJ TEBE I ŠTO ME VOLIŠ...
Vojim te....
Zbog tvojih prekrasih okica,
zbog načina na koji me gledaš,
zbog načina na koji me maziš,
zbog toga što si poseban,
jedinsten,
neponovljiv,
zbog toga što imaš ONO nešto,
čime si me osvojio prvi tren kad sam dotakla tvoju ruku,
one jedne lijepe ljetne večeri...
Volim te zato što mi daješ sreću,
učiš me novim stvarima,
učiš me kako te razumjeti,
pokazuješ mi što je to dobrota,
što su to pravi osjećaji...
Pokazuješ mi da postoje ljudi za koje bih dala život...
Pokazuješ mi kako voljeti,
kako biti tolerantan...
Kroz tvoje geste i pokrete shvaćam da postoje savršena bića,
bića koja nisu za ovaj svijet,
koja su za bolji svijet....
Daješ mi priliku da te volim,
daješ mi priliku da te ljubim,
u tebi sam pronašla onaj jedan izgubljeni dio sebe...
U meni pobuđuješ bezbroj posebnih osjećaja...
Upoznala sam ljubav,
upoznala sam savršenstvo
i najveći strah - onaj da ću te izgubiti...
Upoznala sam ono što sam tražila,
PRAVU LJUBAV...
Nijedna pjesma to ne može prikazati,
nijedna riječ, samo onih naših 5 vječnih glagola....:-)
SANDRO,VOLIM TE...
četvrtak, svibanj 22, 2008
RAINER MARIA RILKE:
Samoća
Samoća je poput kise,
U veceri iz mora se dize,
Iz ravnica pustih I dalekih stize,
Ide u nebo, gdje je uvijek ima.
I tek sa neba pada po gradovima.
Pada prije neg svijetlost je izasla,
kad ulice se okrecu spram zore,
I kad se tijela sto nisu nista nasla,
Razocarano dijele puna mora,
I kada ljudi sto od mrznje gore,
U postelji jednoj moraju da noće.
Tad dolaze valovi samoće…
GRAD
Ti govoris: `Otici cu nekoj drugoj zemlji, nekom
drugom moru
i grad cu pronaci bolji nego sto je ovaj.
Jer ovdje sto cinjah gresno uvijek je bilo
i moje srce, poput mrtva trupla, lezi pokopano.
Koliko ce ovdje mojih misli jos rasut se?
Kamo god da okrenem se, kamo god da gledam
vidim tek ruine crne mog zivota u ovom gradu
gdje provedoh tako mnogo dana, traceci ih i
nisteci.`
Al` ne, drugu zemlju, drugo more ti pronaci neces,
ovaj grad ce zauvijek te pratit.
Istim ces ulicama hodit, starec
u susjedstvu istom, u istim oronut kucama.
Skoncavati uvijek u ovom ces gradu, ne nadaj se
drugom.
Broda nema za te, niti jedne ceste.
I svoj zivot kojeg si nistio ovdje
unistio u cijelom si svijetu.
Konstantin Kavafi
Otišao sam na trg ptica
I kupio sam ptica
za tebe
moja ljubavi
Otišao sam na trg cvijeća
I kupio sam cvijeća
za tebe
moja ljubavi
Otišao sam na trg željeza
I kupio sam okove
teške okove
za tebe
moja ljubavi
A zatim sam otišao na trg groblja
I tamo sam te tražio
Ali te nisam našao
Moja ljubavi.
Jacques Prévert
utorak, svibanj 20, 2008
Evo,dvije najljepše pjesme hrvatske moderne, jedna mi je pomogla da, ne mogu reći pobijedim, ali djelomično prevladam svoj drugi po redu najveći strah...pa čitajte,opet i opet i opet, Antun Gustav Matoš:
1909
Na vješalima. Suha kao prut.
Na uzničkome zidu. Zidu srama.
Pod njome crna zločinačka jama,
Ubijstva mjesto, tamno kao blud.
Ja vidjeh negdje ladanjski taj skut,
Jer takvo lice ima moja mama,
A slične oči neka krasna dama:
Na lijepo mjesto zaveo me put!
I mjesto nje u kobnu rupu skočih
I krvavim si njenim znojem smočih
Moj drski obraz kao suzama.
Jer Hrvatsku mi moju objesiše,
Ko lopova, dok njeno ime briše,
Za volju ne znam kome, žbir u uzama!
UTJEHA KOSE
Gledao sam te sinoć. U snu. Tužnu. Mrtvu.
U dvorani kobnoj, u idili cvijeća,
Na visokom odru, u agoniji svijeća,
Gotov da ti predam život kao žrtvu.
Nisam plako. Nisam. Zapanjen sam stao
U dvorani kobnoj, punoj smrti krasne,
Sumnjajući da su tamne oči jasne
Odakle mi nekad bolji život sjao.
Sve baš, sve je mrtvo: oči, dah i ruke,
Sve što očajanjem htjedoh da oživim
U slijepoj stravi i u strasti muke,
U dvorani kobnoj, mislima u sivim.
Samo kosa tvoja još je bila živa,
Pa mi reče: Miruj! U smrti se sniva.
Još 17...16...15... i tak još malo pa gotovo,pitam se kud je otišlo vrijeme,još se sjećam prvog dana srednje škole, kad je došlo 30 i nješto nas malih,zbunjenih i uplašenih,a onda je počela naša zajednička priča, koja traje još samo godinu dana,samo,da,samo...kada pogledamo sve naše slike i bisere sjetimo se svakog detalja i smijemo se zajedno,poseban je to osjećaj...zajednički planovi,sve nesuglasice,sve će to pasti u vodu...jednom,sad još ne...Jučer sam gledala video od Sanchovog razreda i lijep je,samo malo tužan,sve je crno,ja ne želim da naše bude crno,neka bude žuto...tužn isu rastanci, sve je to toliko tužno...ali još treba uživati godinu dana, uživati u svemu,čak i u onim teškim danima...zato uživajte,a ja se idem spremati za školu:-)
subota, siječanj 26, 2008
Hey...evo, ja se malo luftam okolo i ništa ne radim, dosadno mi je pa malo pišem i to...Počela je ona standardna školska kolotečina i sve to ispočetka, krenule su rođendanske fešte i počelo zlatno razdoblje opijanja i feštanja...Svi kažu da su to zlane godine,apsolutno.Moj se želudac opravio od novogodišnje fešte i spreman je za nove doze, danas se fešta kod Ane Kovač, a ja nosim crno vino...joooj....to će biti prava fešta...Još bi puno toga napisala,ali ne da mi se,opet ta lijenost, a i imam (sad sam se sjetila) nekog posla.....Usput,uskoro se biži godišnjica bloga pa se možda potrudim da na blogu zablista neka slika,imam dobrih još od izleta u Munchenu (pozdrav Nataši).....bye...
ponedjeljak, siječanj 14, 2008
| |
Kada uvece podjem sam na nas sastanak,
ptice ne pjevaju, povjetarac prekine svoj pohod,
a kuce pokraj ceste stoje utisane.
To su moje narukvice sto zvece sa svakim mojim korakom.
I stidim se.
Kad sjedim na terasi i slusam njegove korake,
Lisce ne sumi na drvecu, i voda
miruje u rijeci kao mac
u krilu zaspalog viteza.
To je moje srce sto tuce glasno -
Ne mogu ga utisati.
Kad mi ljubav dodje i sjedne do mene,
Kada mi tijelo drhti i kapci se spustaju,
noc postaje tamnija, vjetar gasi moju lampu,
I oblaci skrivaju zvijezde svojim velom.
To je dragulj u mojim grudima sto svijetli i obasjava put.
Ne znam kako da ga sakrijem.
TAGORE
|
nedjelja, studeni 4, 2007
Malo je kasno,zapravo,već dva sata u noći,meni je dosadno,moji su još na krstitkama pa se ja zabavljam tu s Novoselom na netu i razmišljam o svemu i svačemu....Toliko sam se najela u ova tri dana da će mi trebati mjesec dana da se vratim u normalu,no to je uvijek tako u ovo jesensko vrijeme...Mrzim ovakve obične dane, rutina, ništa posebno,a navikla sam da se moj oduvijek uzbudljivi život stalno okreće i da nikad nije dosadno...Sad mi dolazi da se pokrijem i da odspavam jedan duuugi zimski san pa se probudim negdje u ožujku....Pobjegla bi od svega, ponajviše od fizike koja postaje moja najveća noćna mora,no budimo realni, uvijek je to i bila 
,onda od matematike,a tek od kemije....Samo da od toga mogu pobjeći bilo bi lakše,a ovako...zadatak ovaj,onaj pa onda neka tamo akceleracija i što ja znam što jooooj.....Super je to,sve pet,a fizika koma...Ima samo par zanimljivih ljudi oko mene kojima ni vrijeme ne smeta,na prvom mjestu je naravno netko jako drag,onda Nana,Jasmina,Simona koja je negdje daleko,no ipak me ponekad razveseli,onda Suzy i njene fiksne ideje pa Kika Marić,Ana....Joj,da nema tih legendi i naravno profesora Peklića život bi mi bio totalni kolaps,a ovako ipak uspijem ponekad provaliti neku glupost, nečemu se nasmijati ili nekome od njih. Sad mi dođe da pojačam neku stvar od Nirvane do kraja,ali mislim da bi me baka istog trena.....recimo šikanirala na Mjesec...Sad mi se definitivno spava, onaj zbog kojeg sam se spojila već odavno pajki pa idem i ja....pusa, nadam se da ću opet nekad naći malo vremena u svom naravno prenatrpanom rasporedu da nešto napišem...Pozdrav svima, nekima više,nekima manje, a nekima i posebne puse.....Bok......
nedjelja, listopad 14, 2007
Hey,pozdrav svima koji ponekad svrate na ovu stranicu u nadi da će pročitati nešto novo….priznajem,u zadnje vrijeme je toga sve manje….što zbog mene i toga što mi se ne da pisati,a što zbog toga što nemam vremena…evo, već i sad imama druge planove ,ali sam našla par minuta da brzo nabacam ovih par riječi,da Simona ne mora stalno gledati isti naslov, kako to ona kaže,ali i da ja malo nešto napišem, nešto novo…. Samo je jedna nedjelja u nizu takvih i ja bi se morala primiti knjige,no ovo morati je toliko besmisleno…Kod mene zapravo i nema ništa novo,bar ne nešto što bih trebala podijeliti s vama, doduše ima nekih novih ljudi, novih dogodovština sa starim ljudima, nekoliko preokreta, no, ne bih o tome….Već dugo nije bilo nekih zanimljivosti na ovom blogu pa ću se potruditi da nešto stavim,naglašavam ovo potruditi….I, da kosa mi je već narasla da imam osjećaj da će uskoro opet biti cik-cak, već mi malo šiške idu u oči…Od školskih stvari zanimljivo je to da imam za napraviti neku mapu o Ku-Klux Klanu iz sociologije i za naučiti pjesmicu iz hrvatskog….Mislim da ovo drugo baš i neće ići jer mi se od same pomisli na riječi pjesmica, napamet i recitiranje podiže tlak i hvata me strava…toliko o školi, nije vrijedna spomena, novi profeesori isto tako, a novi predmeti…hm…sociologija je definitivno nešto što me zanima, a logika….hm…zanima me i ona no….Da, toliko o tome svemu…idem se primiti knjige i pozdrav jednome blesavome ¨mužu¨, ne mome, naravnome jer se ne mislim još neko vrijeme udavati, ali jednome drugome, zapravo jednoj budalici…i pozdrav svima Vama i još nekome trećemu i Simoni…..pozzzzz….
ponedjeljak, rujan 10, 2007
Evo i mene ljenčine jedne lijene,opet u žurbi kao i uvijek da Vas malo pozdravim i opet dam neko suludo obećanje da više neću biti lijena za što i Vi znate da je znanstvena fantastika....Počelo je, počelo, kažu svi za početak nastave,pogotovo legendarni treći b.....Bitno je da svi znate da se morate zabavljati,a ponekad uz zabavu ide i škola,dobro,samo ponekad,no napravite si atmosferu kao mi u razredu...nama je i kad je teško opet dobro jer se svi grlimo i podržavamo,a o zezanciji i da ne govorimo....Naravno,sad smo godinu stariji,ima i puno promjena o kojim ovdje nećemo jer samo da krenem od sebe imala bi što pisati još pola sata,a imam malo vremena jer se moram spremat za školu....Zapamtite da morate dobro rasporediti slobodno vrijeme,Vi koji ga imate i da morate uživati...Pozdravljam Vas sve koji me i dalje čitate i možda ipak sad budem pisala redovitije jer mi se nakupilo tema koje želim s Vama podijeliti...pozdrav svima od mene,odnedavno ultra kovrčave....
utorak, kolovoz 7, 2007
Pozdrav svima nakon nekog vremena……malo sam razmišljala i odlučila da neću izbrisati ovaj blog, nego ću ga i dalje ponekad nadopunjavati novim starima….NajprijeVas sve pozivam u petak u Gornju Rijeku na Dane plemstva,tj. na izbor za najplemkinju…..Recimo da je Marceli,meni,Kiki i Mihaeli bilo malo dosadno pod praznicima i bile smo željne zabave pa smo se prijavile pa nas možete doći pogledati. Počinje u petak u 19:00 sati ispred dvorca u Gornjoj Rijeci…Moći ćete nas vidjeti kak plešemo valcer(a ja to radim jakoooo rijetko) tak da Vas sve lijepo pozivam ja,a onda vjerojatno i cure…..Pa ako se imate želju malo vratiti u prošlost dođite nas pogledati,zabava je zajamčena,samo si zamislite mene i valcer i znat ćete da Vam je smijeh zagarantiran…..jooj,sad već opet moram ići na probu za to i malo još nekaj prije obavit pa Vas sve pozdravljam……
petak, srpanj 13, 2007
Pozdrav svima koji povremeno ili čak možda redovito dolzite na ovo moglo bi se tako reći mjestašce za moje prijatelje i recimo poznanike….Znam da malo zanemarujem blog,ali zapravo mi je cijeli život sad malo usporen i proteže se od jedne do druge epizode O.C.-a i Tree Hilla te malo manje Čarolije…Zapravo cijeli ovi praznici nekako čudno djeluju na mene…usporavajume mafa to i nije loše nakon onih svih školskih obaveza.Ovom priliko čestitam i Ljubici rođendan za koji mislim da je15.,nemam pojma,svejedno,LJUBICA,SRETAN TI SEDAMNAESTI ROĐENDAN I SVE NAJBOLJE…Moji starci koji i nisu toliko stari sutra oraniziraju neku poslovnu feštu pa ću se sigurno ludo provesti,znate kak to već ide,dođe petnaest poslovnjaka pa ispituju jadno dijete,mene o školi i tak mada ima i zanimljivih ljudi…vidjet ćemo,a sigurno će svratiti i moja dva neponovljiva sestrića koji će me zabavljati ,e,da skoro sam zaboravila da moram Lovri reći da napuni miobač jer ću cijelu večer igrati onaj njegov nevjerojatni tenis na mobu,igra je genijalna….Sad vas još obavještavam da nikako ne propuštate legendarne epizode gore navedenih serija iako smo ih svi već par puta gledali…ja nisam baš sve,samo neke pa i dalje uživam,apogotovo u glumcima……Ryan, Seth pa onda Lucas i Nathan….hm…Osim ovoga kod mene se ne događa gotovo ništa…dopisujem se s Markanom,išćekujem Simonine rezultate ispita jer joj nemam para za poslat poruku pa se nadam da će ona mene obavijestiti iako ko zna gdi sad ona lumpuje po Zagrebu,sve me je strah…Pomalo mi fale oni naši školski dani….stres i to….vjerojatno je to navika, i da zanima me jel mi ko od Vas zna reći kaj je s našom knjigom iz informatike,jer kupujemo onu koja je na popisu ili? Toliko za sad….znam da sam Vas sad malo izmučila povećim postom,ali sad me ulovila inspiracja pa sam se morala malo raspisati…..sve Vas pozdravljam i svakako provedite subotu kreativnije od mene…..pozz…..